T O N K O

“Sjećanje je u prednosti jer započinje
gubitkom – stoga je pouzdano da nema što
izgubiti.”

Søren Kierkegaard

Ne znam zašto ni kako, ali dosad se nisam upuštao u istraživanja u vezi s onom ruševinom koja se, možda, naziva vrijeme ili prošlost, sjećanje ili uzaludna privatnost, a mogla bi se zvati i nepovezane slike, ulomci ili kako drukčije – pa čak i kierkegaardovski otmjeno: ponavljanja. Ali što se tu ponavlja – i kako se ponavlja – ne bih baš ja trebao tumačiti. Nemam zato ni mudračevu licencu, a sve i kad bih se odvažio, ponesen trenutnom drskošću, ne vjerujem da bih uspio u tome naumu. Ima nešto, naime, što je u svim tim (spomenutim) kategorijama prisjećanja i memoriranja duboko individualno (moje, njegovo, nečije) da dovodi u pitanje i samu mogućnost objektivnosti, koju bi trebalo doseći da bi cijeli taj napor bio kako-tako opravdan i da bih, makar i neznatnim brojem riječi, vjerodostojno iskazao – osim svojih – još i neke njegove trenutke ili postupke u vremenu. Opće je poznato da vrijeme prolazi, čak: protječe. Kada panta rhei, onda, dakako, teče i vrijeme. Ako se to, u Diapsalmata ad se ipsum, čak i filozof usudio poreći („Vrijeme stoji i ja s njime”) – tome ne bi trebalo tražiti dublji razlog od časovite zlovolje. Jer da ne teče – kako bi i ponavljanje uopće bilo moguće?

Škrip na Braču, 9. 4. 1978: Duško Kečkemet, Tonko Maroević, Tonči Petrasov Marović i Igor Zidić

Dakle: Tonko. Molim redaktora da se ovdje ne umeće prezime: Maroević. Ne što bih imao nešto protiv časnog prezimena – Bože, sačuvaj! – nego zato jer ga nikada drukčije nisam zvao, jer mi nikad nijednu posvetu, hrvatsku ili talijansku, na brojnim knjigama nije drukčije signirao, ni na jednoj se razglednici, pisamcu ili papiriću nije drukčije potpisao, a i stoga što je baš u Tonku prebivao onaj koga sam upoznao kad mu je bilo otprilike trinaest godina i kad smo bili pred Bogom nedužniji i od svega čišći. Prijatelj Petrasov Marović bio je Tonči, pa ih je već i razlikovnost imenske grafije ili izgovornog modula dostatno uposebljavala. No, pišem ga Tonko i stoga što je, u prostoru naše kulture, njegovo ime odoljelo i imenu „velikog” Tonka – naime: Tonka Šoljana, koji jest na papiru Antun, ali za sve nas samo Tonko. U tome susretu istozvučnica naš se mali pred velikim nije izgubio. Imali su neke sličnosti i brojne različitosti: ali pjesništvo, ljubav za dramsku riječ, za književni kriticizam i za prevodilačke posle čvrsto su ih povezivali, kao i inzularni, starigradski korijeni. Trebalo bi, vjerojatno, tim suglasjima dometnuti i stanovitu likovnu nostalgiju (Šoljan je, to se manje zna, iz razonode slikao i često parafrazirao moderne majstore – Modigliani, Picasso – a Tonko podučavao povijest umjetnosti i bavio se, zapaženo, likovnom esejistikom i kritikom. Obojica su bili u obiteljskim vezama s velikim našim slikarima: Šoljan s Plančićem, a Tonko s Dulčićem.)

Kad ga je, prije neka četiri desetljeća, netko od nas imenovao kao Tonka, u kontekstu neke književne raspre, a drugi uzvratio pitanjem: „Koji Tonko?” – dvojeći: „Šoljan ili Maroević?” – shvatio sam da je, u oštroj konkurenciji, izborio svoje mjesto pod hvarskim i hrvatskim literarnim suncem.

Bunar dubok šezdeset
i pet godina

Ono, što je, također, još neistraženo jest to da me svaki pokušaj evokacije tjera unazad, prema minulome. To je, po svoj prilici, sastavnim dijelom svakog pa i nesvjesnog istraživanja života pa se tako bios – rekao bi Jaspers – sam od sebe upleće u biografski tekst – a napisano sjećanje to ne može ne biti. Čim dotaknemo magmu uspomenskog, zapamćenog (pa i onoga što je u sjećanju prekrojeno, izmijenjeno – s različitim motivima, ali i postupcima), naša nas podsvijest nastoji odvući što dublje u prošlost. Ipak, dublje od stvarnog ne mogu sići. To je sada bunar dubok šezdeset i pet godina. Tko god od mene traži da zaronim u nj („nešto iz Vaših zapamćenja, nešto čega se ovlaš sjetite...”), ne misli, možda, na to da taj zaron očekuje od čovjeka, koji je zašao u deveto desetljeće života. A ja bih, ako već i zaronim, rado iz bunara i izronio. Ima u tome prošlosnom i nekih neobičnosti: ne sjećam se da smo ikad – momci s mora – bili skupa na nekoj našoj stini, plaži ili plivalištu. (Umišljam, da sam bio bolji plivač, da sam bio bolji u moru, ali on je, zauzvrat, bio pravi alpinist – što je u Dalmaciji bilo ekskluzivnije, bizarnije, a tražilo je i božićevsku mjeru visinsko-vrletne hrabrosti.) Pada mi na pamet da bi mi pri evociranju svih naših sastajališta – a obojica smo dosta putovali! – dostajala mala karta Jadrana i još manja karta srednje Europe. Sastajali smo se u Splitu i u Zagrebu, u Starome Gradu (jednom!), u Veneciji (tri-četiri puta), u Milanu, Dubrovniku, Stonu (barem triput), Trogiru, Rijeci (na autobusnome kolodvoru!) i još ponegdje. Gotovo je zanijemio kad sam mu, na povratku iz Južne Amerike, spomenuo da sam posjetio i Argentinu, točnije: Buenos Aires.

– Kako? A ja sam doli, u Buenos Airesu, imao i bliže rodbine, a nisam bio.

– Pa pođi. Ol’ ti ja smetan?

– Ne smetaš. Ma, daleko je. Sneruke.

– Znam da je daleko, čak bolje od tebe.

(Smijemo se.)

– A, eto. Nije se dogodilo.

Za studija smo, nekoliko godina, bili vrlo bliski. Poslije se, neko vrijeme, i udaljili; nikad ništa dramatično: životni puti, okolnosti, „repozicioniranja”, različiti poslovi pa i nepodudarni „hodogrami”, potom – u različita vremena – dva odsluženja vojnoga roka učiniše svoje. Kad sam postao urednik Života umjetnosti, Hrvatskog tjednika i Kola – on je prepoznao prostor za djelovanje, a ja sam dobio vrsnoga all-round suradnika. Nije uvijek tekao samo med i mlijeko. Nisam se bojao divergencija, a ni on. Čuvali smo svoju neovisnost, slobodu neusklađenog razmišljanja, ljepotu nedogovorene sukladnosti i, još veću, ljepotu opreka. Nikad strukovne pretenzije, ambicije, konkretne akcije pa ni različiti angažmani nisu ugrozili naše odnose. Često smo se susretali i mimoilazili na gdjekad – za dvojicu – uzanim stazama (temama, programima, izložbama). Možda je njemu, kao mlađemu, bilo važnije naglašavati svoju samobitnost; sa svoje strane, procjenjujući njegova mnoga znanja, vitalnost, izvođačku vještinu, radišnost, posvećenost preuzetim obvezama – otvarao sam mu pute gdje god sam mogao: od Razloga (1961) do Matice hrvatske (početkom sedamdesetih). Kad sam imenovan hrvatskim izbornikom na venecijanskim Bijenalima, pozvao sam ga – kao stručnog suradnika (1993. s Mladenom Lučićem, 1995. s Deanom Jokanovićem Touminom) da mi se pridruži u Veneciji. Suprotno nekim skepticima – pa i njegovim početnim dvojbama – lijepo se uklopio u poslove i čestito bi odradio, do večernje čaše vina, ono što ga je, u podjeli poslova, toga dana zapalo. Htio sam, ponajprije, momčad koja vlada talijanskim, koja može komunicirati, boriti se ako zatreba. Bilo je neponovljivo i jedinstveno iskustvo uputiti Tonka u općinu, žandarmeriju, slastičarnicu ili upravu Bijenala da obavi neke formalnosti, potvrdi termine, dogovori detalje oko koktela i slično i dočekati izvještaj:

– Sve je prošlo dobro, bez problema... ili: Malo smo se natezali. Rekao sam: Nisam ovlašten popustiti ili izmijeniti, pa su odustajali oni...

Duge godine u Matici

Dio sam poslova, uključivši postavljanje samih izložbi (uz pomoć Đorđa Jandrića i izlagača) obavljao i ja: što s Jokanovićem (advokati, uplate i drugo), što sâm. Pa smo obišli tako sve stanare Zanipola, na svaka vrata pokucali, ispričali se zbog prouzročene nervoze i prevelike buke za naših radnih dana, zbog povećanog movinga u predvečerje otvorenja hrvatske izložbe i naše fešte i svakome, uime isprike, ostavili bocu ponajboljih naših vina (Tomić, Kutjevo...).

Odgovorili su nam prijateljski, srdačno, a uvečer se, s osvijetljenih prozora, u venecijansku noć razlijegalo njihovo odobravanje, čestitke, čak pjesma. Godine 1995. pridodan je tome i gromoglasan gondolijerski aplauz kada smo, niz fasadu „naše” kuće, spustili veliku hrvatsku zastavu. Tada sam Tonka vidio ganuta, uzbuđena:

– To u Italiji još nisam doživio.

– I nećeš skoro. Oni večeras ne plješću nama, nego Vukovaru i Dubrovniku. Mi smo samo personalizacije našeg stradavanja od 1991. do danas.

U Matici smo surađivali duge godine. Uznemiravala su ga organizacijska pitanja, financijska i računovodstvena izvješća, rasprave o sredstvima, uplatama, isplatama, viškovima i manjcima. Sve ga je to činilo nervoznim: „O knjigama ću raspravljati sto godina, brojke neću slušati, za to nemam vremena.” Živnuo bi za rasprava o nakladničkim planovima, o uređivanju knjiga, o našim održivim ili teško održivim bibliotekama, o predavanjima, izložbama i promotivnim priredbama.

Tonkova razglednica poslana autoru zapisa ovoga ljeta

Kao izvrstan znalac hrvatske književne tradicije i suvremenosti logično se skrasio u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti.

Upravo je rad na knjigama drugih autora izazivao, uz brojna odobravanja i neke otpore, ali opseg je Tonkovih nastojanja bio tako zamašan da je bila iluzija uopće i pomišljati na to da svako pitanje može proći bez prijepora i trvenja. No, sve je to uobičajeno u literarnom svijetu i našoj književnoj praksi. Kad imaš malo ili ništa – ni veliko ti neće dostajati.

Preda mnom su, na stolu, desetci njegovih knjiga, časopisa s njegovim prilozima, kataloga, toliko neukoričenoga! Gotovo svaka knjiga ima njegov imenski potpis (Tonko), posvetu, neku aluziju, duhovito – često samoironično – podbadanje, igru riječi, inverziju naslova ili nekog stiha. (Čitam i uspoređujem generalizacije trenutka. Gudžević: Pjesnik; Visković: Pisac, pjesnik, Čitatelj; Mrkonjić: Pjesnik, inovator pjesme u prozi, univerzalni čovjek; Čorak: Onaj za kojim ostaje praznina; Beroš: Desetobojac; Dubrović: Graditelj [hrvatsko-talijanskih] mostova; Herceg: U knjigu zaljubljen Čitač. Ja sâm, sjetih se, kao Mrkonjić i drugi, još i velikog Prevoditelja. Toliki bi još toliko o njemu mogli izreći. Ali, kad bismo sve zbrojili, a moramo: iza univerzalnoga čovjeka naziremo još samo – univerzalnoga Tonka.)

Reče mi jednom Tonko: najvažnije mi je prevođenje, neodvojivo od čitanja; potom pjesništvo, to jest pisanje, iskušavanje pjesničkih praformi, klasičnih formi i antiformi – također, neodvojivo od čitanja. Treće je kritičko komentiranje pjesništva
(i to je tehnika udvostručenih vježbi u čitanju i pisanju), a onda dolazi likovna umjetnost, likovna kritika i teorija, da malo odahnem od bavljenja jezikoslavijom

„Podjednako dugujem
dobrim i lošim knjigama”

Trebalo bi, uza sve drugo, rezimirati i njegovu likovnokritičku produkciju. No, ozbiljna analiza iziskuje dugotrajno, studijsko čitanje. Tekstova je, koliko god ih znali, više od predvidivih i trenutno dostupnih (katalozi, periodika).

– Nemaš pojma koliko sam naučio čitajući loše knjige – reče mi jednom Tonko.

– Mogu pretpostaviti: otprilike onoliko koliko u životu naučimo na vlastitim i tuđim greškama.

– Ma, čini mi se da i podjednako dugujem dobrim i lošim knjigama.

– Ne vjerujem. Ali – dobro zvuči. To jest: loše.

Priprijetio mi je prstom:

– Mislio sam da smo prijatelji...

Drugom prilikom:

– Moja me struka ne privlači toliko koliko mi znači ono uz struku. „Povjesničar umjetnosti.” To mi je nominalno zvanje i realno zanimanje. Tako sam počeo – s medijevalistikom, kod Preloga – u tom okviru, doduše, nisam ostao, ali u Institutu za povijest umjetnosti jesam. Međutim, književnost mi je bliža, čitanje – osobito. Od čitalačke strasti do „užitka u tekstu” – to je neusporedivo s ičim drugim. Odatle je samo korak do užitka u prevođenju. Prevođenje mi je kao dvostruko iščitavanje: iščitavanje prevođenog (i o prevođenom) i iščitavanja prevedenog (i uz prevođenje). Izvorni tekst, važni komentari izvornika, rječnici, enciklopedije, povijesti književnosti, povijesti epohe, pokreta, stilova, monografije o piscu, filološke natuknice, nakladničke i priređivačke bilješke, memorabilije i tako dalje. A onda, komparatističko okružje: domaći suvremenici (ako ih ima), uvijek zanimljivi – makar kao kurioziteti – ovdašnji čitatelji (ako ih je bilo), dokumenti o kontaktima (zapisi, aluzije, stariji prijevodi, intervjui, izjave, čak spomeni u križaljkama – ako ih nađeš). Pa naši rječnici, pojmovnici, enciklopedije, povjesnice. Beskrajan, nedovršiv i zato – prelijep posao. Da: najvažnije mi je prevođenje, neodvojivo od čitanja; potom pjesništvo, to jest pisanje, iskušavanje pjesničkih praformi, klasičnih formi i antiformi – također, neodvojivo od čitanja. Treće je kritičko komentiranje pjesništva (i to je tehnika udvostručenih vježbi u čitanju i pisanju), a onda dolazi likovna umjetnost, likovna kritika i teorija, da malo odahnem od bavljenja jezikoslavijom.

– Slikarstvo, znači, nije jezik?

– He, očekivano pitanje! Na neki je način slikarstvo možda baš i sebisvojstven jezik. Ali, koji jezik, kakav jezik – to me manje zanima. Držim se zora, radije nego spekulacija.

– Ali, kad bismo na stolu raširili sve tvoje monografije...

– Znam što ćeš reći: količina slabo dokazuje da je sve to produkt moga rubnog interesa. Ali tako jest. Ja većinu tih ljudi smatram doista zanimljivim i produktivnim likovima. Ono što je meni marginalno ne imenuje, naravno, njihovu marginalnost. Nije svatko među njima Bakić, nije ni Baretićka, ni Šutej ili Nives, ali tu su: ja ih vidim, notiram, raspirujem vatru, ako zamijetim da ima žara. Ma, tu je više slobodne literature, nego striktne povijesti umjetnosti.

– Stapaju se jedna i druga u komparativnim tvojim temama; kao, primjerice, u „Krleži prema Meštroviću”. A tu je i tvoja dizertacija, nije li?

Čitatelji i pisci

– Možda je tako. Možda jest. Ne znam.

Zatim se naš razgovor nastavlja na temu čitanja i pisanja, čitatelja i pisaca. Počinje okolišanjem. Sjećamo se Splita pedesetih. Spominjem mu Franu Lentića, likovnog kritičara Slobodne Dalmacije 1950-ih i 1960-ih godina, s osjećajem da bi trebalo za nj nešto napraviti. Bettiza mu je u Egzilu – Tonku dobro znano – podigao spomenik; pitam se možemo li mu prirediti knjižicu izabranih kritičkih tekstova? Tonko potvrđuje da ih je – illo tempore – čitao, ima simpatija za sudbinu prerano marginaliziranih, ali stječem dojam da ga nije pobliže poznavao.

– Bili smo dobri, kažem. On je bio trinaest godina stariji od mene. Vrlo obrazovan, iznimno načitan, uvijek s nekom hrvatskom ili talijanskom knjižicom u džepu. Cinik, ironičan, zajedljiv. Često smo razgovarali. On mi je 1962. darovao neke Tinove rukopise – kod njegovih je Tin, u Splitu, stanovao – k tome i Ungarettijevu knjigu Sentimento del tempo (1936), za koju mi je sâm Ungaretti, upisujući posvetu, rujna 1969, rekao da je tako rijetka da ni on svoga autorskog primjerka više nema. („Izgubio sam ga, nekome posudio...”) Na knjizi su tri potpisa: dva vlasnička, jedan autorski. Zanimljivo mi je da su i Ungaretti i Lentić pisali zelenim pisaljkama.

Iznenada, mijenjam temu.

– Postajem malodušan. Gledam oko sebe. Nema više čitača, ne prepoznajem više ni ovaj svijet. Anabel se ljuti, razuvjerava me: „Što se ne pročita danas, čitat će se za deset ili sto, dvjesto godina.”

– Tako je!

– Nije tako, Tonko! Nudite mi apaurine za dječji uzrast. Anabel se nada da će me tako umiriti. Ali, ti znaš: što se ne pročita danas – neće se pročitati nikad. Koga još odgajaju da čita? S kakvim uspjehom? Tko posiže za knjigom od petsto ili više stranica? Uskoro neće biti onih koji pišu knjige, pa ni samih knjiga.

Odjednom se Tonko uspravio, usprotivio:

– Nemaš pravo. Ima čitača.

Zatim je, tiše, ali energično dodao:

– JA čitam.

Poslije tog razgovora otputovao je u Zadar. Dana 2. ili 3. kolovoza dobio sam njegovu zadnju razglednicu (s pečatom od 30. VII.). Spominje Eseje (ponovljeno izdanje knjige iz 1963) i dodaje neka objašnjenja uz svoj prikaz u Vijencu (od 16. srpnja 2020). Na kartolini ispisuje imena: Anabel, Maura, Iva, Igor. U potpisu: Tonko.

Prije nego što će otputovati u Starigrad, čuli smo se, iz Zagreba u Zagreb, još jednom, telefonom. Razgovor dotiče jesen, koja se bliži.

– Jesi li zaboravio Julijanu Drašković, Trakošćan? – pitam ga.

– O, ne, nipošto. Vrijeme je za izlet. Već nas dugo, predugo čeka.

2. IX. 2020.